Iz ljubavi prema ljudima i kulturi

U samom zenitu ljeta 31. srpnja napustio nas je osnivač i dugogodišnji predsjednik Ogranka MH u Malom Lošinju, profesor Tomislav Gospodnetić. Svestran i energičan, desetljećima je bio pokretač i „dobri duh“ lošinjske prosvjete i kulture. Ostavio je neizbrisiv trag u srcima generacija Lošinjana koje je zarazio ljubavlju prema pisanoj riječi, govorništvu i, posebno – kazalištu. Naime, 1979. osnovao je i sljedećih deset godina vodio malološinjsko Amatersko kazalište Josip Antun Kraljić, o čijem dugogodišnjem radu Ogranak upravo priprema monografiju.

Tomislav Gospodnetić / Snimio Bojan Purić

 Rođen je 27. srpnja 1944. u vrelini pustinjskog izbjegličkog logora u El Shattu. Osnovnu školu završio je u Postirama na Braču, a gimnaziju i Pedagošku akademiju (studijska grupa hrvatski jezik – povijest) u Splitu. Studij nastavlja na Filozofskom fakultetu u Zadru, na kojem je 1969. diplomirao hrvatski jezik i književnost. Već iste godine došao je na otok Lošinj i zaposlio se kao nastavnik hrvatskog jezika u malološinjskoj osnovnoj školi, da bi 1971. prešao u srednju školu. Njegova predavanja bila su nezaboravna po živopisnosti, dramatskom naboju i strastvenoj ljubavi prema pisanoj riječi, koju je znao prenijeti i najnezainteresiranijem učeniku.

Odmah po dolasku Gospodnetić se uključuje u kulturni život grada. Kako tada u Malom Lošinju nije bilo kazališta, a on je oduvijek volio scensku umjetnost, na pamet mu je pala zamisao zajedno s kolegama osnovati amatersko kazalište, no to nije išlo glatko:

Neki stariji učitelji i profesori su me gotovo ismijali. Jedan kolega, podrijetlom iz Hrvatskog zagorja, očito duboko upao u apatiju i struke i života, čudeći se mom zanosu, rekao je: „Bute se vi kolega ohladili!“

Na to sam, pomalo uvrijeđen, odgovorio: „A ja svima vama tvrdim da ću u Malom Lošinju, prije ili poslije, osnovati kazalište.“ Taj stariji kolega je, gotovo podrugljivo, odgovorio: „Bumo videli, ha, ha, ha!“

U tom trenutku ja nisam znao kako ću to osnovati kazalište, ali sam znao da hoću. Dakle, u začetku svega je bila moja duboka unutarnja potreba da se bavim scenskom umjetnošću i moj prkos („dišpet“).

Po prelasku u srednju školu počeo je okupljati učenike u Dramskoj grupi. Prva predstava 1973. bila je drama Miljenko i Dobrila prema romanu Marka Kažotića u dramatizaciji Dinka Morovića. Dramska grupa narasla je u „stariju“ i „mlađu“ skupinu, a godišnje su pripremali i po dvije predstave. Na Gospodnetićevu inicijativu 1976. u Malom Lošinju organizirana je I. smotra amaterskih kazališta i kazališnih scena Istarsko-primorsko-goranske regije, prva svoje vrste u toj regiji, na kojoj je nastupala i njegova Dramska grupa. Bivši učenici poželjeli su ponovo glumiti u Dramskoj grupi i tako je 1979. osnovao Amatersko kazalište Josip Antun Kraljić. Gospodnetić je vodio kazalište JAK, kako se i danas kolokvijalno naziva, sve do pred kraj 1989, kada je izabran za ravnatelja Srednje škole Ambroza Haračića, na čijem će čelu ostati sve do umirovljenja 2010.

Bilo je to burno vrijeme političke borbe za demokratske promjene, u koju se i sam nakratko aktivno uključio kao osnivač i predsjednik Otočkog demokratskog foruma, s kojim je na prvim demokratskim izborima 1990. dobio većinu u skupštini Općine Cres – Lošinj. O tom razdoblju poslije je zapisao: „No, kako sam u svemu što sam radio bio veliki idealist i entuzijast, u politiku sam se brzo razočarao.“ Posvetio se vođenju škole, u koju su godinu poslije počeli stizati brojni prognani i izbjegli srednjoškolci, kao i svom starom snu – obnovi rada Matice hrvatske na Lošinju. Prvi pokušaj propao je nakon sloma Hrvatskog proljeća, no ovaj put je s grupom istomišljenika uspio osnovati Ogranak. Na osnivačkoj skupštini 1. prosinca 1990. kao gost je prisustvovao i veliki Vlado Gotovac, a Gospodnetić je jednoglasno izabran za predsjednika. Na toj funkciji ostao sve do proljeća 2019, kada se zbog narušena zdravlja povukao.

Bio je urednik više izdanja Ogranka MH u Malom Lošinju (četiri knjige dijalektalne poezije Aveline Damijanjević Kovačić, dva romana Lidije Kosmos, prijevod knjige Otok i druge priče Gianija Stuparicha), a sudjelovao je i u uredništvu edicija Istra kroz stoljeća, Otočki ljetopis Cres – Lošinj, Zavičajna biblioteka Čakavskog sabora Cres – Lošinj i dr. Zahvaljujući njegovu organizacijskom duhu Lošinjani su se na uvijek dobro posjećenim književnim večerima i javnim tribinama imali prilike uživo upoznati s brojnim velikanima suvremene kulturne scene kao što su Tonko Maroević, Arsen Dedić, Enes Kišević, Luko Paljetak, Miljenko Smoje, Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić, Igor Mandić, Milan Rakovac… Po odlasku u mirovinu i sam se okušao u literarnim vodama napisavši roman Nevere, u kojem se kroz priču o imaginarnoj lošinjskoj obitelji prelamaju stvarni povijesni događaji i ljudske sudbine burnog 20. stoljeća.

Sjajan govornik i vrstan interpret pisane riječi, temperamentan, društven i duhovit, Tomislav Gospodnetić nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Znao je prepoznati i podržati talent, cijenio je uložen trud i dobru volju, poštivao stručne i ljudske kvalitete suradnika i kolega. Uvijek je bio spreman pomoći, ali i ispraviti, podučiti, sve iz iste ljubavi prema ljudima i kulturi, ne samo onoj klasičnoj, knjiškoj, već i svakodnevnoj, životnoj. Bio je pravi gospodin, naš „gospodin Gospodnetić“. Nedostajat će nam.